O ljubavi ...

U sutonu života bit ćemo suđeni po ljubavi.

Sv.Ivan od Križa

Božić je savršeno vrijeme da se sjetiš koliko

zapravo vrijediš - Bog se rodio za tebe!

Došašće

Jeste li se ikada zapitali u kojoj su noći smješteni svi darovi prepuni ljubavi, vjere, dobrih djela zamotani vrpcom naših snova i maštanja? A sve te darove potrebno je dobro provjeriti kako koja loša stvar ne bi kojim slučajem dospjela u njih. Te božanstvane darove zamatamo mi, obični ljudi, tijekom čitave godine, unoseći u njih samo sretne dane i istinske vrijednosti po kojima ih pamtimo.

Posebno razdoblje u kojem se opraštamo od svih naših mana i s nekim posebnim sjajem u očima pozdravljamo od naših mana i s nekim posebnim sjajem u očima pozdravljamo se sa starim i u goste pozivamo novu godinu, zove se došašće. Najsvetiji trenuci došašća su svakodnevne molitve i razmišljanja u kojima Bogu iznosimo svoju dušu na očišćenje od grijeha, a novorođenom Isusu poklanjamo srce kako bi nam ga čuvao i ljubavlju hranio kroz čitavu godinu. Sama riječ došašće kroz glavu nam prolazi tisuću misli i asocijacija na nju. Neki se pri samoj pomisli na 'došašće' sjete Božića, četiriju božićnih svijeća, božićne jelke i svih onih malih sitnica ili velikih poklona kojima darujemo svoje najdraže za vrijeme Božića. Dok se oni drugi prisjećaju Marijina blažena rođanja Isusa na oštroj slamici, spasenja ljudi njegovim dolaskom na svijet i one izreke: "Staroj godini sve ružne stvari nosimo, a novu sa osmijehom pred vratima prosimo."

Zato i vi u došašću spakirajte svoje lijepe misli i poklonite ih najbližima a posebno malome Isusu u nadi da će vam nadolazeća godina ispuniti sve vaše želje i odvesti vas u Kraljevstvo u kojem vladaju mir, ljubav i sreća.

Natali Dabo

Život ili smrt?

Ponekad se začudim gledajući nas kršćane.
Začudim se gledajući kako tužno nosimo cvijeće i svijeće na mramorne spomenike našim mrtvima.

Kao da tako lako zaboravljamo da je Bog Bog živih. Isus je to toliko puta govorio.

Čudno mi je što ne razumijemo da smo na ovoj zemlji samo gosti. Poput biljke koju je Netko posadio i koja raste. I kada dođemo do kraja svog rasta ovdje, kojeg definiraju čvrsti zakoni fizike upisani u svaki atom ovog svemira, moramo se razvijati negdje drugdje. Upravo je tako sa čovjekom. Kada dostigne kraj svog razvoja ovdje, mora se vratiti svome Ocu.

Ali zar smo zaboravili u ovom, ponekad kamenjaru, svakodnevnog života, da smo vječni? Čovječe, zar si zaboravio da te Otac stvorio i da nikad nećeš prestati postojati? Promijeniti se da, ali ne i prestati postojati.
Bog je Bog živih. Sasvim sam sigurna, Bog nikad ne bi dopustio smrt da ne postoji uskrsnuće. Ne bi nikad dopustio tugu da ne postoji utjeha radosti. Ne bi nikad dopustio mramorne spomenike naših groblja da ne postoje živi ljudi koji ih dolaze posjetiti.

Možda bi bilo dobro, možda bi bilo lijepo, da se sjetimo kada idemo posjetiti grobove svojih “mrtvih”, da su oni za nas mrtvi, ali su za našeg Oca živi. Možda bi se trebalo sjetiti da je dobro koji puta moliti. Iako mi se čini da je dobro moliti i za one koji su s nama još uvijek na zemlji, da se jednog dana vrate Ocu bez tereta tužnih iskustava s ove zemlje, opterećeni životom i greškama, već dostojanstveno, kako priliči djeci neba. Možda bi bilo dobro da i tako živimo.
Trebalo bi možda i spomenike naših pokojnika očistiti kako bi se i mi sjetili da je život dragocjen i da Bogu i u Bogu ništa nije izgubljeno. Pa tako ni mi, ni naši bližnji.
Jer, Bog je Bog živih.